Odgovor na tvoje retoričko pitanje zahtijeva pisanje jednog pristojno dugačkog eseja da bi se valjano odgovorilo. Kako sam bio izazvan sličnim pitanjem, danas na FM simpleksu, ponoviću što sam rekao kolegi.
Da se može dati cjelovit odgovor u jednoj rečenici, tko sretniji od mene, ali, ne može. Imaš dvije vrste osoba koje bi htjele biti predsjednici, vjerovao ili ne, svejedno koje krovne udruge !
Prva je vrsta od onih, koji su od završetka rata išli lakšim putem, utabanim stazama, bogazama, i prečacima, koje su sami utabali. Stvorili su neka nova mjerila vrijednosti, u koja su se uklapali, bože moj, po svojim radnim i inim navikama su ih i pisali ! Baza njihovog djelovanja je hoštapleraj, obavezni falsifikati, prijevare, ne nužno za sebe, nego za klub. A čim klub dobija, i njemu, kao odgovornoj osobi, rate cijena. Dasa se penje po imaginarnoj ljestvici uspjeha, u svijetu i okruženju sebi ravnih, ta i oni su došli na svoje pozicije na isti način. Čim se netko, iz naroda, usudi reći istinu, da je to sve fatamorgana, laž i prijevara, biva izopćen. I tako oni su gradili svoj image. Što im je još falilo ? Mjesto krovne osobe u krovnom savezu. To im je zacrtani domet.
Ona druga vrsta misli svojom glavom, ali je i prčevita, ne savija leđa. Osim toga, odbija ići na rukoljub, i polaganje ruke na rame. To je već hereza !

Uz to, izdaje knjige, a ne drugove, smrtni grijeh.
Zato je pokojni Denis ispao u prvom krugu, zadnja dva mandata. Da se ne raspisasmo, ne bi bilo ni onih par rečenica čitulje ! Atroke komemoracija, live stream, posebni pozivni znak, crne majice.
I zadnji slijepac u Hrvatskoj je vidio tko služi stranog gospodara, kako direktno, tako i preko posrednika, a kome je jedini crimen što je Hrvat, i bori se, između svih bitaka, za uporabu hrvatskog književnog jezika u HRS-u.
Da je Denis poživio, ne sumnjam da bi imao u njemu kumpanja u borbi oko remote-a i kupovanja pozivnih oznaka. Sjećajući se njega, ne mogu se ne sjetiti i pokojnog Vlade Živkovića, čiji su stavovi bili istovjetni sa našima, i kome nitko iz HRS-a nije došao na sahranu.
Ali, to je jedna druga velika, i na žalost, zahvalna tema, koja otkriva stvarnu nekulturu, odsustvo profesionalnog i osobnog pijeteta, i mjere za zasluge pojedinca, od Šarlije, naovamo.
Možda se jednog dana raspišem i o tome, pa će doći na red i oni koji su bili na platnim spiskovima okupatora, a nakon rata su bili više čašćeni od hrvatskih dragovoljaca. Pomalo, ima zemana...
64g. u Narodnoj tehnici Hrvatske, 61g. u Hrvatskom radioamaterskom savezu, AKL 81g. rada, 26g. bez financiranja