Navikli su nas, razni Agrokori, i slični, da jedemo egipatski, ciparski, i bog-te-pita koji i čiji krumpir. Bez okusa, mirisa i gušta, Onog, ličkog, presječenog na pole, kad ga izvadiš iz zapretenog luga, samog bi ga jeo, više nema. Uzeli su nam prošlost, a uzimaju nam sadašnjost i budućnost. Jer, puno je lakše uvozit, GMO, ili ne, nego uzgajat. Puno je lakše, jer za dobit proviziju, ili maržu, ne treba kopat. Samo premetat papire.
I, izdat svoju zemlju, i svoje ljude. Ali, do kosti, da se više nikada ne oporave. Da im djeca i unuci nikad ne upoznaju čistu i lijepu Liku, nego da im se sjeme zatre od nepoznatih boleština.
Udarac u Liku nije samo izdaja nacionalnih vrijednosti, bogatstva i resursa, to je smišljen, svjesni udar onih snaga koje ne interesira čovjek koji tamo živi, nego samo profit.
Kabelski TV kanali obiluju američkim filmovima koji nam upečatljivo i zorno prikazuju kako američki mali čovjek pazi, čuva, štiti i brani netaknutu prirodu. Najčešći primjeri su iz aljaške prirode, ali ih ima i iz svih krajeva USA.
Od završetka rata je 31 godina. Nismo se nagledali uradaka naših scenarista i režisera na tu temu. Tih kadrova ne fali, a ni zagađenih lokacija po Hrvatskoj. Gdje je problem?
Vrlo jednostavan odgovor ; filmaši snimaju samo ono što im financijeri traže i odobravaju. Truju nas, ne otpadom, nego otpadnom politikom, koja nam ne da da zaboravimo ustaše, četnike i partizane, nego bi nas i dalje zavađali, i generirali neke nove sukobe. Kako to ? Zato jer smo bili dio Rimskog carstva, koje je bilo napravljeno, i vladalo je, na principu Divide et impera ! Zato i imamo nebrojene udruge, braniteljske i ine, preko kojih vlast opstaje, bila dobra ili loša, radila u korist, ili protiv svoga naroda.
Baš bi nam danas trebao jedan Marko, da zapiva : "E, moj narode..." Ako ga salezijanci puste...
Sastala se Dalmacija s Likom, pa se ne da pokoriti nikom...
