Ne svake godine, nego povremeno, pišem svoja sjećanja, na današnji datum, od prije 35 godina. Pišem, jer dolaze neki novi klinci, koji ne znaju šta je bilo, šta se dogodilo.
Pišem, da im neki drugi izvori ne truju dušu, i ne informiraju krivo, nego da čuju glas istine, kojeg, nažalost, nema u školskim udžbenicima.
Dakle, 17.8.1990. je bio zadnji dan boravka jedne njemačke porodice iz Hamburga, koja je ljetovala u mojoj kući. Otišli su vrlo lano leći, s zamolbom da ih probudim u 3 sata, da stignu na onaj trajekt koji ide u 5 sati ujutro, iz Supetra za Split. Oni išli leć, kad evo ti dva zgodna para Talijana na moja vrata. Mole, kume, vele, obašli cijeli Bol, nema nigdje ni sobice, a kamoli apartman. Ja im objasnim da nemam ni ja, nego tek od sutra. Čim su to čuli, uhvatili se mene ka pijan plota. Da će oni sa mnom pričat, i kada Nijemci ujutro odu, ići spavati u apartman. Sjedimo mi kraj kuće, pod krošnjama stoljetnih maslina, popili svo vino i pivo koje sam imao na raspolaganju, pojeli jednu lubenicu od 5 kg, meni pada glava, ali moraš izdržat.
Probudio ja Nijemce, pitam ih znaju li put, kažu znaju, ali da neće ić priko Sinja, nego Miočić-Biočić-Tepljuv, priko Otavica, izbit na Knin, pa uzbrdo ! Ja im zaželio sretan put, uz molbu da se jave na telefon, kad stignu u Hamburg.
Odoše oni, a moji ti Talijani nisu dali mojoj pokojnoj ženi niti da promini lancune, nego se bacili na postelje, i zaspali u hipu !
Ja i žena, razbilo nam san, skuvali kafu, pijemo, slušamo radio Split, u 6 sati. Na vijestima samo govore o balvanima na hrvatskim cestama, a svakog punog sata izjava talijanskog konzula u Splitu, da se obaviještavaju i mole talijanski građani da napuste Dalmaciju, jer da nije sigurno u njoj !
Čekamo mi da se "naši" Talijani dignu, kad su se digli, razbudili, i popili kafu, ja jin lipo objasnio situaciju, šta govori radio, šta konzul. Pitaju oni mene i ženu mi da jesmo li mi sigurni. Ja govorim, jesmo. E, kad ste vi sigurni, onda smo i mi, i ostali 14 dana u nas.
Čekam ja jedan dan, nema glasa od "mojih" Nijemaca, čekam drugi dan, opet ništa, treći dan, navečer, zvoni telefon, javlja se barba NIjemac. Vidim uzbuđen, riječi mu teku kao rijeka. Šta je kume pitam ja, ajde ti meni polako ispričaj, šta je bilo ? Banditen ! Oni mojoj ženi mašingeveru pod vrat stavljali, tri puta, u tom "bermudskom trokutu" od cca 18 kilometara, oni njih zaustavljali, tri puta sve vadi iz auta, vraćaj u auto, maltretirali ih, ukratku tu dionicu su odrađivali cijeli dan, umjesto da je prođu u uru vrimena. Kad je Nijemac meni sve ispriča, ja mu se ispričao za neugodnosti, ali on šempre viče : Banditen ! Nikad više u Jugoslaviju !
Taj dan, vraćaju se naši kumovi iz Zagreba u rodnu Vrliku. Voze stari Renault 4, polako voze, došli pred Civljane, balvani na cesti. Oko balvana bradate spodobe, zaudaraju na rakiju, svi naoružani... Govori kum našoj kumi : A boga ti živa. nisan zna da se snima ratni film u nas !!! Koliko je narod bio naivan, i ne sluteć što se sprema...
Već bio pukao glas, kakvo je stanje, odvažu ti se petorica iz našeg radio kluba da se provozaju do Civljana, da vide to čudo u živo. Potrpali se njih 5 u Audi našeg Markiše Betona, i vozi. U autu zajebancija, jer nitko to, šta je tamo bilo, nije mogao ni zamisliti. Voze ti se oni, prošli Vrliku, kad evo ti prve barikade, balvani stavljeni izmjenično, tako da, za proći, treba ići polako, cika-caka. Kad su naši kolege vidili da ovi repetiraju puške, skidaju ih sa ramena, gas, 180 stupnjeva, spašavaj živu glavu. Dođoše u klub, i sve nam ispripovijedaše.
Trojica od tih pet hrabrih bijahu u pričuvnom sastavu SZUP-a, i ,vrlo skoro, na Veliku Gospojinu, im spasio glavu iguman iz Krupe obrovačke, Kozlica, od svojih sunarodnjaka. Ali o tom u drugom nastavku.
Prije jedno 15 godina, 26. kolovoza, ja, s gostima u kući, jedem i pijem u dvoru, rođendan mi je. Negdje iza 23 sata, ulaze na parking dva velika džipa, s talijanskim registracijama, iz Rima. Gledan ja koji su, šta su, tek kad su se malo primakli, ne vidim tko je, ali vidim nasmiješena lica, od uha do uha, iz svakog auta muž i žena izlaze sa po dvoje djece. Žene skaču meni oko vrata grle me , ljube, vesele se, muškarci vade boce, pričaju... To su oni moji Talijani, s početka priče, koji su, u 14 dana boravka u mene, napravili tu dicu, i žive u sretnim brakovima. Da bi scenario bio što sličniji, jedan od njih se zaleti auton u centar mista, u jedinu butigu šta je u ponoć otvorena, lokalni slastičar Šiptar, i kupi najveću tortu što je našao gotovu ! Onda lubenicu, sada tortu, trajalo je, uz pjesmu, do zore, baš kao i onda.
Ratovi prolaze, ljudi ostaju, 35 godina stariji, nečiji cijeli život. Velika većina nas je ostavila mladost, najbolje godine, i zdravlje u tom prokletom ratu. Neko se okoristio, većina nije. Neko ima ima državnu braniteljsku penziju, neko invalidninu, neko pripadnu, neko nepripadnu. Tko sam ja da im sudim ? Ima onaj, vječni sudac, koji će im odrezati po zaslugama, kad za to dođe vrijeme...
https://www.youtube.com/watch?v=-SrOGJ3 ... rt_radio=1
