Meni noćas pašu stvari lagane

[9A9AA]

Božićna i novogodišnja misao
Ne postoji ništa ljepše od darivanja drugih, a naročito onih kojima je potrebno. I ne treba postavljati pitanje zašto i kako je netko došao u situaciju da mu treba, da nema osnovno materijalno za život dostojan čovjeka. Danas je to netko drugi, sutra to možemo biti mi. I ne (pr)osuđujmo iz udobnosti i topline vlastitih domova života.
Dajmo, da bismo dobili. Bez računice i promišljanja hoćemo li i kada dobiti nešto zauzvrat. Bolje da ne dobijemo, jer to znači da nam treba. Pokušajmo samo tren zamisliti kako bismo se osjećali da jedan dan živimo njihov život.
Solidarnost je temelj zajednice, pretpostavka napretka, razvoja, duhovnog i materijalnog bogatstva. Solidarnosti nema bez tolerancije i prihvaćanja razlika.
Moj odabir za predstojeće blagdane je riječ “solidarnost”. Odavno ju nisam čuo u javnim istupima onih koji bi ju trebali izgovarati i tako živjeti. Možda ju ne mogu izgovoriti, jer osjećaju sram - nadam se – oni imaju svoju odgovornost što mnogi nemaju i žive u materijalnoj i duhovnoj bijedi. Jedna bijeda uzrokuje sve ostale.
Tko daje, vratit će mu se kroz ljubav i poštovanje drugih. A nas nema bez drugih kao što drugih nema bez nas.
Uživajmo u čarolijama Božića, svjetlu i blagoslovu u danima koji nam dolaze.
Lica ozarena životnom vedrinom, srca ispunjena dobrotom – kako lijep osjećaj ispunjenosti.
Blagoslovljen i čestit Božić, osobnih i profesionalnih uspjeha i izazova i svega lijepog, dobrog u novoj 2020. godini.
GL, 73, de 9A9AA

[9a4db]

Hvala Nikola na krasnom postu.
Sretan Božić i sve najbolje u Novoj 2020.
svima koji čitaju.
73 de 9A4DB

[9A9AA]

TRENUTAK POSTRESA I DANI POSLIJE
(faza osvještavanja)
Bilo je neobično, čudno nedjeljno jutro, Bio sam u krevetu, ali budan, prvo neka buka, a onda je kuća krenula lijevo, desno, lijevo, desno. Onda odjednom tup i cingl, lingl, tras... Pala je slika sa zida i vaza sa suhim travama i cvijećem. Poslije sam si postavio logično, ali i priglupo pitanje: koja je svrha vaze i slike na zidu? Srećom da je krevet poprilično udaljen. Na ulici stanari, podstanari i susjedi. Neki su istrčali na ulicu u pidžami i kaputu. I tako smo preživjeli i drugi udar. Hladno je, puše sjeverac i propaduju snježne pahulje. Srećom ne zadržavaju se na tlu. Malo smo sjedili u autu, srećom su u njemu uvijek dvije vreće za spavanje, a i dan ranije napunio sam rezervoar gorivom do vrha. Oko devet vratili smo se u stanove, struje nije bilo sve do kasno uvečer, a onda zbog toga ni plina, ni tople vode, ni grijanja. Šteta je malena, pukotina u poprečnom zidu, a kuća je osigurana. Trošak godišnje premije koja uključuje i potres je 750 kuna (100 Eura) i nije nešto nedostupno. Moglo je biti puno gore. Poslije sam morao autom u sam centar grada. Sve je bilo blokirano, vojska i vatrogasci su čistili ulice, zatvarali koridore... Da, stari dio grada, sam centar je dosta uništen, ima štete na svakoj zgradi. Jutros je vijest da je oštećeno 7700 objekata. I sigurno to i nije konačan broj.
Javni prijevoz je dobro organiziran i mogu ga koristiti samo osobe s propusnicama. Autobusi voze umjesto tramvaja. U ponedjeljak sam išao pješice, nekih pola sata, u utorak je pala temperatura na par stupnjeva ispod nule, ali realan osjećaj, ono što piše na ekranu „Real feel“ pokazuje -13. U autobus sam ušao, a da nitko ništa nije pitao. U srijedu vozač govori da mogu ući samo s propusnicama. Ali nema kontrole. U busu prilično ljudi.
Već u srijedu kontrolori pregledavaju propusnice. Svatko ima različitu, netko preklopljenu A4 izdanu od poslodavca, nisu jednoobrazne tako da kontrolorima treba vremena dok pročitaju. Sve to pomalo usporava ulaz. Kontrolori i razmještaju ljude po busu tako da smo što dalje jedni od drugih. Moja propusnica je veličine vizitke, izdana je od Nacionalnog stožera i sve ide glatko.
Posao u firmi je odlično organiziran, formirani radni timovi, neki rade od kuće kao i svi roditelji s predškolskom i osnovnoškolskom djecom, neki su na godišnjem, prostor se nekoliko puta dnevno dezinficira, dobili smo kvalitetne maske i rukavice, u svakom hodniku su bočice s tekućim sapunom i dezinfekcijskim alkoholom. U restoranu stolovi i stolice su razmješteni stolovi na preporučenu udaljenost.
Uspostavili smo telefonsku liniju za sve radnike u slučaju nekih pitanja, tjeskobe, anksioznosti i depresije. Na njih odgovara, po potrebi 24 sata dnevno, naša višegodišnja vanjska suradnica, vrsna psihologinja i psihoterapeutkinja.
Sve ove dane dobivam i šaljem poruke. Ugodno me iznenadila briga znanih i neznanih. Novi Sad, Beograd, Zrenjanin, Niš, Valjevo, Čačak, Kladovo, Podgorica, Bijelo Polje, Sutomore, Sarajevo, Mostar, Stolac, Široki Brijeg, Čapljina, Banja Luka, Ljubljana, Maribor, Skopje, Tetovo, od Dubrovnika do Osijeka… da ne nabrajam dalje. Hvala svima, spomenutim i nespomenutim gradovima.
I hvala vam Beograđani za onaj pljesak, za ono srce na Domu omladine, gdje smo se zajedno sunčali, i vama Sarajlije za poruku na zgradi skupštine.
Bezbroj je dokaza da nismo nužno i jedino Hrvati, Srbi, Bosanci ili Hercegovci, Bošnjaci, Crnogorci, Albanci, Makedonci ili Slovenci. Zar nas nešto ovakvo, bolest, nevolja, poplava, zemljotres, suša ili bilo koja elementarna nepogoda mora podsjetiti da smo prije svega ljudi? Ma u što vjerovali, ma bilo kojeg naroda se dijelom smatrali, bili zagovornici Stvoritelja ili Darwina, bili pristalice kreacionizma ili evolucije, bili teisti, agnostici ili ateisti, molili se Bogu, Alahu, Jahvi, Budi, bili kršćani, muslimani, hinduisti, budisti, šintoisti, animalisti – svi smo prije svega ljudi.
Zar nas strah, neizvjesnost, nemoć, upitna budućnost, moraju podsjetiti da smo ljudi, na solidarnost, na potrebu da pružimo ruke razumijevanja i ljudskosti jedni drugima i podsjetiti nas na velikog Antuna Branka Šimića, pjesnika, kad nas upozorava – „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“

[9A9AA]

POSTPOTRESNA TJESKOBA KAO NOĆNA MORA
(ili o tjeskobi nemoći)
Ulica u kojoj živim je sporedna, automobilom dolaze stanari i njihovi gosti. Sve je ovdje blizu, na dohvat ruke, do Save svega pet minuta, do Jaruna pola sata, do omiljenog kafića Woody pet minuta, do glavnog gradskog trga četrdeset pet minuta. U tramvaj ulazim na stanici Veslačka. Taj stari dio Knežije, koji gravitira prema Savskoj cesti. Nekoliko je novijih interpolacija, dominiraju obiteljske kuće s nevelikim dvorištima i cvjetnjacima ispred, prizemlje, kat, poneko potkrovlje, ako ga je vlasnih uredi. Novopridošlih stanovnika, nema puno, u pravilu se svi poznamo, iako se rijetko družimo. Kad netko od stanovnika ulice umre, prvi susjed krene od kuće do kuće i sakuplja se po 50 kuna za ožalošćenu obitelj. Smrt dolazi nenajavljeno, i svaka novčana pomoć dobro dođe. Sudjeluju i ti novi „ dotepenci“ rekli bi Zagrebčanci, daju, nerado to čine, uz opravdanje da „oni nisu poznavali preminulog“.
Potres, od sada već prije skoro četiri sedmice, dobro nas je protresao i potresao. Većina nas je odvezla automobile na livadu kojom običavaju vlasnici protrčati kućnog ljubimca. Neki su se parkirali u obližnjem parku. Uglavnom što dalje od kuća ili zgrada, netko da bi zaštitio i očuvao automobil, a neki su u njima nekoliko noći i prespavali. Kuće dosta štete, negdje više, a negdje manje, kao i samom Donjem i Gornjem gradu. Trešnjevka je stari gradski kvart, uglavnom radnički kvart, manje kućice u kojima su živjeli stanovnici koji su radili u nekad poznatim i brojnim zagrebačkim poduzećima. Zbog toga su je nekad, a neki ju i danas nazivaju „crvena Trešnjevka“.
Uglavnom nahereni i napukli zidovi, popucala i otpala žbuka, popucali crijepovi, urušeni dimnjaci koji još i danas, mjesec dana poslije, prijete. Nema dovoljno građevinskih radnika, statičara i zidara, a i ovi nisu osposobljeni za rad na tim krovovima koji se svakog trena mogu urušiti. Ljudi sakupljaju šutu, polomljene cigle i crijepove, nešto bacaju u kontejnere, nešto u crne vreće za smeće, nešto ostaje na hrpama.
Nedaleko od kuće, nekih sto pedeset metara nadvio se nad cestu željeznički nadvožnjak. Volim tu željeznicu, vlakove, dječja ljubav i da nisam morao nositi naočale, danas bih bio željezničar, strojovođa, vozio bih vlakove, one iste koje je i otac vozio. Otac je bio željezničar, vozio vlakove, a ja kao klinac skrivao se u lokomotivi pri ulasku u svaku željezničku stanicu da me ne vidi prometnik, onaj jedini s crvenom kapom. – zvali smo ga Crvenkapica. Bio bi to velik prekršaj mog oca, a ja bih zauvijek ostao bez mogućnosti da se osjećam kao netko važan, kao netko čiji otac ima toliku snagu i odgovornost za živote više stotina ljudi.
Znao sam i stajati, tu na Savskoj cesti, ispod nadvožnjaka, i osjećati tu moć, snagu, praćenu željeznom bukom vlaka koji prolazi iznad moje glave.
Od potresa više ne voze vlakovi, oni putnički. Nema ni javnog tramvajskog prijevoza, a i manje je automobila. I sve je mirnije, tiše, gotovo da nema buke. No, voze teretni vlakovi prevozeći robu, stvari, materijal i što ja znam – prevoze i opskrbljuju gradove i građane. Živjeti se mora. I pojavilo se nešto što prije nisam uočavao, nešto što je promaklo osjetilima - taj tupi, zvuk bez tona, to brujanje nadolazećeg, noćnog teretnog vlaka. Ne znam zašto voze samo noću ili to tek sada primjećujem. I od tog jutra, od te nedjelje 22. ožujka, kada sam mirno ležao u krevetu, slušao muziku i čekao Jutarnju kroniku na Hrvatskom radiju, ti noćni vlakovi polako se pretvaraju i postaju noćna mora. Noću se sve bolje čuje, intenzivnije i jezovitije. Tutnjava koja je prethodila potresu, ista tupa, zaglušujuća buka, poput snježne lavine ili brda koje se valja i unutrašnja strepnja, strah da se ne sruči na kuću, na ulicu u kojoj živim. Noći sablasno tihe, mistične, u toj tišini prikaza, novog zla skrivenog u poslijeponoćnim avetima. Nekad, s uživanjem, znao sam noću promatrati zvijezde s vrhova Velebita.
Više ne razlikujem zvukove, čine mi se, potpuno istima - tutnjava što potres najavljuje i zvuk teretnog vlaka koji se, nešto prije četiri sata ujutro, približava i prelazi preko nadvožnjaka. I dilema: je li to opet potres ili je samo zvučna kulisa tog teretnog vlaka koji mi postaje svakonoćna mora. Pitanje u tisućinki sekunde koje se pretvara u nagon: istrčati iz stana, buditi nekog, vikati ili pričekati u nadi da je to opet samo vlak koji će za dvadesetak sekundi proći nadvožnjakom i zvuk nestati.
Tjeskobne noći, more, san bez spavanja, nagla buđenja i traženje po internetu, je li opet zatreslo, a ja prespavao. Takvo nešto sebi ne bih oprostio. Noći su još uvijek sablasno tihe, mistične i duge, prijete tamnom gluhoćom, čini mi se da u bezvučnim porukama najavljuju neko novo zlo.
Ne mogu otresti sa sebe osjećaj kafkijansko-sartreovskog procesa preobražaja, nemoć, tu uništavateljicu kreativnosti, voljnog rada i želju za izlaskom iz kruga. Čini mi se, ili je to tek privid, mislim, da nemam potrebno vrijeme za unutarnju transformaciju, stilizirano Hamletovsko pitanje „Biti ili ne biti“? Osjećaj dvostruko zagrljenih samoća, jedne utisnute i protkane drugom, nemoć i neizvjesnost kako saznati, predvidjeti „kad će i hoće li se stresti ili možda više nikad neće“ s pravom odlukom, za koju nikad neću saznati je li i ispravna. A odlučiti i suočiti se moramo. Sviće, zlatno žuta boja prošarala oblake na istoku. Moram ustati.

[9a4db]

Odlično napisano, jeza u svakom bitu...
73

[9A9AA]

NAŠA VIRTUALA I GUSKE U MAGLI
Znam gdje i kako smo se nekoć upoznavali. Bilo je društvenih institucija, centara za kulturu, omladinskih domova i klubova, plesnjaka, izviđačkih organizacija, omladinskih i studentskih odmarališta, omladinskih radnih akcija, kampova mladih istraživača... Djelovali su Muzička omladina, Kulturno-prosvjetni sabor s kulturno-umjetničkim društvima – KUD-ovima, pjevačkim zborovima, recitatorskim, literarnim, folklornim sekcijama, kazališnim družinama... Napravljeno i postignuto pokazivali smo jedni drugima na lokalnim, republičkim i saveznim festivalima i smotrama. Sportski klubovi nisu bili usmjereni samo na rezultate, već su omogućavali i rekreacijsko bavljenje sportom… Bilo je i školskih, omladinskih i studentskih listova gdje smo učili prva pravila pisanja i novinarske etike. Pa i radničkih odmarališta u koja smo mogli otići s roditeljima. Čak sam i osnovnu muzičku školu završio uz simbolički novac.
Na svim tim mjestima, a i onima koje sam zaboravio spomenuti, upoznavali smo jedni druge, saznavali da ono što muči nas nije ekskluzivno, da problema – ali i rješenja – imaju i drugi. Ostajali smo se družiti i nakon pojedinih aktivnosti, sklapala su se čvrsta ili manje čvrsta prijateljstva.
Fakultet i poslijediplomski studij platila mi je država. Moje je bilo da učim i polažem. Sve je to bilo do 1990. Za doktorat poslije te godine iskeširao sam 10.000 eura. Za vrijeme studiranja stanovao sam i jeo, zabavljao se i „kulturno uzdizao“ za simbolične pare. Osiguravali su to studentski centri s restoranima, domovima, prostorima za kulturne aktivnosti, knjižnicama... Ponavljam – na meni i kolegama studentima bilo je samo polagati ispite.
Ne zanima me što će tko misliti, ali Jugoslavija je bila moj kulturni, jezični i životni prostor. Nikad nitko nije tražio da ne govorim hrvatski, u sve sam formulare upisivao narodnost Hrvat. Otac mi je, kao i svi Zagorci, bio u domobranima, kao mnogi od njih i na Bleiburgu, u zatvoru u Petrovcu na Mlavi i Požarevcu, pet godina je u JNA kopao utvrde u Han Pijesku...
Pišem ovo samo kao napomenu svima koji tvrde da su bili proganjani zbog izjašnjavanja da su Hrvati ili da su im roditelji bili negdje drugdje a ne u partizanima. Ujaci i ujne mi žive u Tetovu, očeva najmlađa sestra u Beogradu, dio obitelji u Sloveniji. Vjenčani kum Ekrem je Crnogorac iz Bijelog Polja. U Bosni i Hercegovini imam samo prijatelje. Uglavnom iz posljednjeg rata. Našlo bi se još puno toga.
Istine radi moram i ovdje ponoviti da u životu ništa nije crno bijelo, pa nije bilo ni tada. Da je bilo nepotrebnog zatvaranja, policijskih cinkera, nedopuštenih rečenica i zabranjenih pjesama... Razmjere i te strane ondašnjih vremena dokraja sam razumio kada sam kasnije vidio svoj dossier. A imao sam ga zbog toga što sam bio aktivan, putovao i po inozemstvu, susretao se s puno različitih ljudi i puno radio. Kao da danas dossiera nema. Između ostaloga, bio sam i zastupnik u Saboru SR Hrvatske, direktor i glavni urednih najutjecajnijeg medija Radija 101. I nitko me nije pitao za oca. Sjećam se da je tada jedan sudac, prilično pripit, pregazio čovjeka. Slučaj je otišao u zastaru. A pitam se bi li danas suca zatvorili zbog toga? Samo ako je politika u pitanju.
U međuvremenu su gotovo sve na početku spomenute organizacije nestale, tek manji dio se transformirao, ali danas se većina ponuđenog temelji na plaćanju. Prije se to smatralo oblikom izvanškolskih, izvannastavnih aktivnosti i sve je plaćala država. Danas plaća onaj tko može. Prevladava komercijalizacija, netko će reći globalizacija iako je najbolji pojam „vesternizacija – pozapadnjačivanje“ Netko će misliti da sam nostalgičan, star, da ne razumijem nove procese. Ne niječem, sigurno su moja sjećanja obojana i žalom za mladošću, ali sve što sam spomenuo provjerljive su činjenice.
Kad moja djeca žele izaći, a nemaju 50 kuna „žicaju“ mene. A gdje izlaze? Na mjesta gdje se mogu provesti, opustiti, napiti i zapiti i doći do ruba neke od modernih ovisnosti. Druge koristi od takvog „opuštanja“ ne vidim. Gotovo sam siguran da tamo gdje izlaze neće ništa naučiti. A ni običaj da se izlazi u 22, dolazi u pet sati ujutro, neće im donijeti ništa dobro.
No, za sada imam s njima sreće. Valjda i oni sa mnom. Manje ili više.
Pišem ovo motiviran internetskim društvenim mrežama. Nakon 90-tih sve se raspalo, oko 2 milijuna ljudi je „preseljeno“ u okviru „humanitarnog“ projekta odlaska svake ptice svojem jatu ili što je netko smatrao njegovim jatom. Mreže su omogućile da se barem dio raskinutih veza ponovo poveže. Putem Netlog-a i Facebook-a obnovio sam mnoge kontakte, saznao nešto o sudbinama. Najveći dio mojih FB prijatelja su sadašnji i bivši novinari. Većina je bivših. Tako i saznajem i čitam što je važno, jer autore koje ću čitati odabirem sam.
Neki ljudi su zatražili moje internetsko prijateljstvo iz meni nepoznatih razloga. Prihvatio sam ih jer su to oni zatražili. No, sada postajem pomalo zasićen i uplašen količinom informacija i osoba. Svaki prihvaćeni „prijatelj“, „pratilac“, kako se to već kaže, na ekran mi dovodi i svoje prijatelje, pa njihove prijatelje i prijatelje njihovih prijatelja… Volim pročitati zanimljiv komentar, ali smeta me što neki nemaju mjeru pa pišu i slikaju gdje su, s kim su, o čemu su razgovarali, što su kupili, pa kuda idu, pa što su jeli, tko je kuhao (svaki dobar recept jednostavnih, tradicionalnih, starinskih jela rado ću pročitati), ali što bi Vojvođani rekli: - smori me sve to.
Zato u posljednje vrijeme manje pišem. Smoren sam.
A najviše me smeta kada me netko zaskoči iz zasjede. Vidi da sam on-line i onda napiše: „Alo, šta ima“. Kad imam nešto za napisati, nekome poručiti, činim to u inbox, a ne šaram po njegovom/njezinom zidu koji i drugi čitaju. Nisam prosvjetitelj niti političar da šaljem poslanice. Običan sam i jednostavan čovjek (tako si umišljam) pa kad imam neku poruku, nešto za reći, napisat ću to direktno osobi koje se tiče. Ako ona želi, odgovorit će mi, ako ne – opet dobro.
U ovom virtualnom svijetu, i ne samo u njemu, rado ću podijeliti razmišljanja, ponekad i vlastitu intimu – ne onu seksualnu, ne da bih nekoga poučavao kako treba misliti ili raditi, već da mi ta osoba odgovori, iznese vlastito mišljenje. Jer da njezino mišljenje ne cijenim, ne bih joj ni poruku slao.
Jedan sustav vrijednosti, načina druženja i upoznavanja je nestao. Drugi se nije stvorio. U ovom virtualnom prostoru često lutamo „kao guske u magli“. Potreba za komunikacijom i upoznavanjem je ostala. Svatko ju uspostavlja na način kako bi on želio da se, barem riječima, drugi odnose prema njemu. Zato je potrebno dobro razmisliti prije nego što stisnemo tipku Enter.
Odužio sam. Izrečeno baš nema nekog reda, ali se nadam da je osnovna poruka razumljiva. I šaljem ju svim osobama do kojih mi je stalo, ne kao pokušaj nametanja vlastitog stava, već kao poticaj da razmisle. Da ne bi bilo po poslovici: „Dok pametan razmišlja, budala je već sve zgotovila“.

[9a2jg]

Pametni Martin i danas, na svoj imendan, tuče prvu i drugu smjenu, sve u retoričkoj borbi da obrani one kojima vjerno godinama služi...Mail za mailom.
Stani malo Stanimire, kud si navro, ko prase na surutku ? Imendan ti je, zaslužio si, odmori se, spij jenu kupicu škropeca, ak ti je malo, a ti još jenu...

[9a2jg]

Bravo Ivo
Pogađaš u samu srž problema.
Glede robota i glasanja: mogao bih napraviti aplikaciju za glasanje.
Relativno brzo za 2-3 dana.
Do kraja deadline-a bi se vidjelo samo
koliko je zastupnika glasalo, a po isteku
roka rezultat.
Moguće je prikazati i tko je kako glasao
sve radi transparentnosti i točnosti tj. bez manipulacija.
No to netko mora zatražiti od mene.
I da, svi zastupnici bi se trebali registrirati
za pristup tj. login za glasanje.
73 Miljenko 9a2mi

Sve se može, ako se hoće. Plati njemu softver, a ne naknadu za poso, ko da dolaze iz Dalja u D-12 !

[9a2jg]

I naravno, rezlutati glasovanja, iako svi znamo kako se završio ovaj, što bi rekli Američani "drill", rezultata još nema, jer "peglanje logova" iz ovog contesta nije jednostavno. Znaju oni da među amaterima ima pravih majstora za peglanje logova koji bi im mogli naći puno neispravnih veza što bi rezultiralo lošim UBN-om...
Jbt, prije bi YU2OO ravnalom provjerio sve papirnate logov i qrb na karti u UKT takmičenju nego ovi zbrojili 50 glasačkih listića....

Svašta....
Ludilo brale....

Alkar Adam u sridu, te imade tri punta !

[9a2jg]

Nema "pravog" naslova topica za ovu temu, pa sam je smjestio ovdje.
U neovisnoj Hrvatskoj se za neke riječi oštro suprostavljaju, u stilu "mi ili oni " ! Uzeo sam za primjer nama blisko, i svakodnevno, imenice natjecatelj, i takmičar, i izvedenice im, natjecanje i takmičenje. Veliki Hrvati, potaknuti s nekim "odozgo" , odmah su rezolutno stali u "obranu" hrvatskog jezika, i rekli da se hrvatski kaže natjecatelj, a da takmičar kažu u Srbiji, BiH i Crnoj gori ! Štono reče gosn Gogo : Jaka reč !
Istina je porazna, jer je očita, i jedna i druga riječ su u jednakoj svakodnevnoj uporabi, jer označavaju isto, no po nekima to nije ista riječ. Oni tvrde da natjecati se, i takmičiti, nije jedno te isto ! Kažu da se takmičari mjere sa takmacima, a da natjecatelj nije nužno i takmičar. Hrvatski, latinica, kako ja njih razumijem, natjecatelj ima mnoge komponente (samo) sudionika ! Gledavši tako, ako je taj kut gledanja ispravan, onda to ZAISTA nisu dvije riječi koje označavaju isto, pa ih je bedasto i uspoređivati ! Zalud krečili mrtvozornici YU ostavštine !
U duhu RDXC-a za uru i po : Pravilno !