by 9A9AA » Tue Aug 25, 2015 3:09 pm
Drugi dan je započeo u uredu. Prošlo je mjesec dana odmora. Nekoliko dana odmora od odmora. Dnevna rutina kreće, a s njom i onaj stres koji je danas uobičajen. Stvarno mi je bilo lijepo na odmoru. Sve što sam planirao, uspio sam i ostvariti. Čak i malo više, a tome su doprinijeli dragi ljudi koja sam susretao. Nakon nekoliko dana kupanja u Crikvenici, rano ujutro, u dva sata, otputio sam se prema hercegovačkim planinama. Već nakon Žute Lokve počelo je svanjivati s istoka. Radni dan i nije bilo one uobičajene i očekivane gužve na autocesti. U Zagvozd sam planirao doći na jutarnju kavu u isti kafić gdje ju redovno pijem. On se otvara u šest, a pet minuta kasnije sjeo sam na terasu. Konobarica mlada i lijepa, stamena, izraženih grudi što su se jasno nazirale kroz prozirnu i čipkastu bluzu. Lijepe, duge noge samo su uljepšavale prizor. Slušam radio. Polako dolaze i mještani na kavu. Preko puta isto kafić, ali s manjom terasom i muškim konobarom. Po izgledu podsjetio me na Šeksa u srednjim godinama. Gosti se dovikuju iz jednog kafića u drugi. Shvatio sam da mi je odabir kafića već dobar znak. Zbog konobarice. Muško sam. Poslije slušanja jutarnje kronike Hrvatskog radija, nastavljam polako prema Imotskom. Policija u redovnoj kontroli, ali mene ne zaustavljaju. Punim rezervoar gorivom. Još desetak minuta i prelazim u BiH na Vinjanima Gornjim. Tek jedan auto ispred mene. Na ulasku u Hrvatsku kolona nekoliko stotina metara. Jutro je i Hercegovci idu na more. Nakon probijanja tunela Sveti Ilija kroz Biokovo, plaža u Brelima je tek četrdesetak minuta lagane vožnje. Provjera putovnice, uobičajena pitanja i eto me u Posušju. Promijenili su regulaciju prometa pa na raskrižje dolazim s neuobičajene strane. No, putokazi su jasni: lijevo je za Rakitno i Blidinje. Pola sata kasnije zaustavljam se pred poštom u Rakitnom. Radno vrijeme je, a pošta zaključana. Znam gdje je Stipina kuća, ali vidim ga na terasi kafića. Srdačno se pozdravljamo. Drago nam je obojici. Marija donosi kavu. Vlasnica je tog kafića. Pozvao sam ju da sjedne za stol. Priča o životu, radu, odlasku ljudi, Njemačkoj, gdje svaka kuća ima nekog na radu. Stipina žena Ivanka donosi pršut i tri vrste sira. Kruh je domaći. Marija je lijepa žena, topla, draga, osjećam njezinu dobru energiju dok sjedi pored mene. Dobro da je Stipe rekao da mu je to bratova žena. Da ne kažem nešto dvosmisleno. Moram priznati da je to možda nabolji pršut koji sam ikad jeo, a od tri vrste sira nisam mogao odabrati najbolji. Nakon sat i pol krećem dalje. Stipina žena me daruje sa sirupom i džemom od drijenka. Opet mislim da bolje u životu nisam kušao. Stipe se vraća u poštu. Do tada je bila zaključana. Sam Stipe mi objašnjava kako nema smisla tamo sjediti jer penzije još nisu došle, tako će doći oko dvanaest, a uostalom, svi mještani znaju gdje će ga naći. Usput stajem u Bosiljni. Nekad baraka u koju smo navraćali radi okrijepe pretvorena je u jednostavan restoran s domaćom hranom, velikom terasom i igralištem pored. Struju su dobili tek prije deset dana, a planiraju i nekoliko soba. Vozim preko prijevoja i iznenadna se ukazuje prekrasan pogled na Blidinje jezero i Svinjaču. Pravi hercegovački pejzaž. Kamen, trava i tek pokoje osamljeno drvo. Tek nekoliko minuta za razgledavanje crkve u Masnoj Luci. Kod Mire je već poveće društvo. Prvi su došli iz Makarske i Lukavca. Srdačni pozdravi, rukovanje, poljupci sa ženama. Rada odmah donosi rakiju i pršut. Na stolu grožđe, breskve i rajčica. Čini mi se da je pršut vječno na hercegovačkim stolovima kod dobrih domaćina. Uobičajena pitanja kako sam putovao, kad sam krenulo, je li bilo problema. Mate i Darko postavljaju antenu. Kakav je to susret radioamatera bez antene. Sveto iz Makarske priprema brancine netom ulovljene u Jadranu. Vrijeme je za poći u motel Hajdučke vrleti. Stajemo kod Miće. Drag je to čovjek. Od prvog poznanstva povezuje nas neka ljudska dobrota. Kaže meni da nije u redu da „predsjednik“ prođe pored kuće, a ne svrati. Njegova Beba iznosi pršut, rajčice i sir. Mićo kao muško brine se za rakiju i vino. Poklanja mi staklenku svog meda. Pored svega postao je i pčelar. Rano sam ustao, dosta je kilometara iza mene. Osjećam prve znakove umora. Dobivam ključ od sobe u Vrletima. Srdačan susret s Banom i Josipom. Dolaze još Nikša i Matko iz Dubrovnika i Zdenko i Mark iz Zagreba. Dolazi i Slaven iz Širokog. Počinje svečanost otvaranja. Pozdravljanje, govorancije s nekoliko prigodnih rečenica zahvale i dobrih želja. Za večeru janjeća juha i kuhana janjetina s puno salate. Vina i svega drugog u izobilju. Počinje tombola. Ponio sam nekoliko USB stickova i još nekoliko sitnica za nagradni fond. Povremeno izlazim na svjež zrak. Dišem punim plućima i brzo dolazim k sebi. I Ban dolazi i kaže: „ Presidniče, a jel' ovo Božja milina?“. Sviđa mi se taj njegov izraz. Odlazim spavati u rano jutro. Ujutro doručak, pečena jaja s pancetom, salata i boca mineralne. Prošetao sam okolicom dok se drugi ne probude. Stižu i oni što su spavali kod Miće, Mire, Zdene i Bana. Svečana misa u 10 sati koncelebrirana od fra Petra Krasića. U propovijedi ponovo pozdravlja i ističe ulogu radioamatera i potporu iz Zagreba za vrijeme i poslije domovinskog rata. Poslije mise, nas desetak sjedimo u Župnom dvoru s fra Petrom. Poslije opet ručak, razgovori i dogovori, vrijeme opuštanja. Večera i odmor. Uspio sam čuti vijesti na HR1. Polako se razilazimo, a ja odlučujem ostati. Odlazim do Jelke i dogovaram puru za sutrašnji poslijedoručak, gablec, marendu – svejedno kako se zove. To poslije podne duga šetnja do izvora Jasle, vidikovca i ski-lifta. Uvečer dug razgovor s fra Petrom o svemu i svačemu. Priča kako je za proglašenje parka prirode „Blidinje“ trebalo vremena i truda. Pijemo rakiju, jedemo sir i pršut. Ima 81. godinu, 50 ih je proveo u planini, priča kako u Risovcu stalno žive četiri obitelji, nema trgovine, samo motel Hajdučke vrleti radi preko cijele godine, ostalo povremeno zimi kad dolaze skijaši. Prema Tomislavgradu 40 km, a prema Rami 30 km nema žive duše. Fra Petar je vitalan. Sam se odveze u Zagreb i natrag na kontrolu. Operirao je srce i ima nekoliko stentova. Rastajemo se uz moju želju da se i dogodine vidimo. Kaže on da bi to bio njemu blagoslov jer bi mu Bog podario još godinu života.
Povratak u Vrleti na spavanje. Doručak rudarski, jaja, panceta, kajmak i salata. Jedna duga šetnja prema vrhu Vran planine i povratak. Opraštam se od ljubaznog osoblja. Daruju me s prospektima i čokančićima s njihovom oznakom.
Jelka iznosi borovaču dok se pura ne skuha. Stiže i Zdena. Nisam znao da je i on ostao. Puno je ljudi bilo pa i nisam stigao sa svima porazgovarati. Slušam ga kako mobitelom daje izjavu za medije o nestanku jednog fratra u Međugorju. Prijavili njegov nestanak tek nakon šest dana. Govori odmjereno, racionalno, logično, razgovijetno. Stvarno je majstor komunikacije. Visok, plav, snažan, ugodna glasa, smiren, tolerantan. Da je više osoba kao Zdena, ne bi bilo problema na ovom svijetu. Stavovi mu odišu i prožeti su kršćanstvom. Zdena je šef Gorske službe spašavanja Hercegovine.
Poznato je da se najbolja pura jede kod Jelke. Pričam Zdeni kako ću sljedeće godine biti i koji dan dulje u planini i da sam već dogovorio povoljan smještaj. Zdena neće ni da čuje. Ako želim dulje, njegova mi je kuća na raspolaganju. Bio sam kod njega prije koju godinu. Uređena u planinskom stilu. Sve je na svom mjestu. Jednom nas je tridesetak spavalo kod njega. I ima stup i dobar beam. Dva tanjura pure prelivene mašću i kiselim mlijekom. Rastajem se sa Zdenom i Jelkom. Daruje me borovačom, medom, sirom i suhim biljkama za čajeve. I morao sam obećati da ću sljedeće godine opet doći. Brinut će se za Zdenu i mene. Da neogladnimo u planini.
Odustajem od puta preko Jablanice. Dio je makadamskog puta do Rakitnog. Poštar Stipe i Marija sjede na terasi za istim stolom. Čini mi se da se od prije sedam dana nisu ni pomakli. Tako teče vrijeme i život u planini. U Širokom dajem oprati auto. Bijele je prašine da mogu po njoj pisati. Zamolim da mi i kamenčiće izvade između ripni na gumama. Sve to plaćam kao manju porciju ćevapa. Uredan i čist stižem na Borak, izvor rijeke Lištice. Do samog izvora treba petnaestak minuta uzbrdo. Izvori vode me fasciniraju. Odjednom ogromna količina izlazi iz kamena. Ni iz čega. U hladovini restorana pojedem male ćevape i salatu od rajčice. I mala porcija mi je previše. Vrućina i iskustvo da su porcije u Hercegovini poprilične, uvjerile su me da je i mala porcija taman. Pored restorana česma. Voda je i ljeti i zimi 8 C.
S prijevoja se vidi mostarska kotlina. Kažu da je u Mostaru, zbog te kotline, toplije i do pet stupnjeva. U prometu nesnosna gužva. Parkiram se pred Gradskom vijećnicom. Čuvar parkirališta kaže da može. I neće uzeti marke. Slaven stiže za deset minuta. Nakon priče i kave na terasi, vozi me do Starog grada. Jedva prolazim kroz mnoštvo ljudi. Svi mogući jezici, dosta zamotanih žena, burke i hidžab, dva sata je poslije podne i prava žega. Baš sam morao izabrati ove sate zvizdana. Most prepun ljudi. Kamen gladak i sklizak. Hodam do sredine držeći se za ogradu. Pogled na jednu pa na drugu stranu. Spuštam se na istočnu, muslimansku stranu. Isto vreva. Prevruće je da se zadržavam i vraćam se preko mosta. Skidam cipele. Lakše se hoda, ali kamen je prevruć i obuvam ih natrag. Pozdravljam čuvara parkirališta, a on i dalje neće ni za kavu.
Izvor rijeke Bune je uređen u izletište. Stvarno je lijepo. I opet voda stvara jezero, a izvire ni iz kuda. Iz kamena,. Lako pronalazim putokaz prema Međugorju. Prolazim ga i stajem u Kravicama. Vodopadi u tom krajoliku su čudo. Izgledaju kao omanji slapovi Plitvica. Razumljivo što su mi svi predlagali da ih pod obavezno vidim. Ali, Plitvička jezera su jedinstvena. Jeftin i dobar smještaj u etno-selu.
Dan je za Međugorje. Grgo mi je rekao da samo pitam za njega i svi znaju. Stvarno u kafiću konobar me upućuje u pravu ulicu. Prva okrijepa u Grginom dvorištu. Treba mi puno vode. Više od sata proveo sam u crkvi. Molitve na puno jezika su snimljene i puštaju se sa CD-a. Okolo puno svijeta. Redovi za ispovijed u kabinama na materinjem jeziku. Više je svijeta u dvorištu nego u samoj crkvi. Sjedim tako i razmišljam. Za svaku dragu osobu poželim nešto dobro, lijepo. I sebi i dragim osobama poželim sreću i zdravlje, mira u duši i da se mogu nositi s nevoljama svakodnevnice. Korakom natrag prema Grgi, razgledam građevine, kuće, apartmane, sobe, prodavaonice suvenira, brze hrane, kafiće. Zaključujem da bi moglo biti više čistoće na ulicama. Kroz glavu mi prolazi pitanje postavljeno mi gore u planini. Izgleda da Vatikan neće priznati kao svetište, dovodi u pitanje ukazanja i one koji su „vidjeli“. Tražilo me gore u planini da potvrdim kako je moguće da su nam masoni podvalili Papu Franju samo da se ukazanja ne priznaju. Kao ja sam dobro informiran iz pouzdanih izvora. U svakom slučaju, u međugorju sam vidio sretne ljude što dolaze, šeću i odlaze iz Međugorja. I to je najveća vrijednost Međugorja. Da, vrijednost su ta ozarena i nasmiješena lica. Nevažno je što će Sveta Stolica presuditi. Ljudi će i dalje hodočastiti u to, za većinu vjernika, sveto mjesto. I to je najvažnije. Pored mnogih svjetovnih razočaranja, ljudima ne treba oduzeti nadu. Ionako je dragom Bogu svejedno. Grgo je iznio pršut, sir i vino. Neće ni čuti da kupujem negdje rakiju i vino. Pripremio je poklon: četiri boce njegove posvećene, domaće loze, šest litara bijelog i šest litara crnog vina. Priča mi o predanju i predskazanju „jednoga dede“ tu iz Međugorja. Zanimljivo ga je slušati. Sljedeće godine ponijetću diktafon, provesti dan ili dva s Grgom i sve to snimiti. Mješavina je to proročanstva i narodnih mudrosti. Grgo inzistira da ostanem spavati. Dosta sam na putu i vrijeme je za povratak. Iza deset uvečer srdačno se pozdravljamo i krećem put granice preko novog prijelaza Bijača. Grgo mi je rekao kako je to novi prijelaz za koji stranci ne znaju pa ću izbjeći gužvu. I tako je bilo. Carinik pita za cigarete i alkohol, a odgovorim mu nehajno kako je važna duhovna okrepa iz Međugorja. Zaželi mi sretan put bez dodatnih pitanja. Dosadna vožnja autocestom. Poslije Zadra, na Rovanjaskoj silazim na Jadransku magistralu. Pitam koliko je do prve benzinske. Zadovoljan sam jer je najbliža na 10 km u Starigradu Paklenici. Vozim lagano U daljini vidim crpku, ali nešto mi je neobično. U mraku je. Izlazim pogledati radno vrijeme. Zatvara se u 22 sata, a tada je već bilo skoro jedan u jutro. Nema druge nego parkirati, spustiti sjedalo i odmoriti. Tako sam prespavao i u nacionalnom parku Paklenica. Nisam se pitao kako to da benzinska ne radi cijelu noć. Ionako sam trebao odmor. Dosta mi je bilo vožnje. Ujutro sam prvi na crpki. Lagana vožnja prema Crikvenici. Sunce izlazi i proviruje preko Velebita i prve žarko-crvene zrake obasjavaju paški most, otoke Pag, Rab, Goli, Grgur i Krk. Slika nestvarna i nadrealistička. Za pamćenje. U Senju kava i pogled u daljinu. Crikvenica se vidi. Još jedna kava, šetnja tržnicom, kupnja kupina i jutarnje kupanje.
Sada mi je sasvim jasno zašto sam se morao odmoriti nekoliko dana.
Sve što je lijepo, kratko traje. Da je tako i sam mogu svjedočiti.
Nikola, 9A9AA