In memoriam - 9A6AA Emir
Posted: Wed Nov 18, 2020 1:20 pmReče mi jedna draga osoba prošlu subotu da napišem nešto o njezinu suprugu i da to objavim na naslovnici HRS-a.
– Emir je pratio tvoj rad, eto, i ja znam mnogo o tebi. Molim te, napiši nešto lijepo. Ti to znaš – reče ona. Razgovarali smo gotovo jedan sat. Čula je da sam dva dana prije toga razgovarao s majkom supruge Emirova nećaka. A dan prije, već nakon što nas je Emir napustio, i sa suprugom Emirova nećaka. Liječnicom u mojoj županiji. Specijalizanticom epidemiologije. Članicom našeg županijskog stožera civilne zaštite. Još proljetos nas je Emir spojio i doktorica Mahmutović s mojim je učenikom razgovarala nakon jedne presice stožera za naš školski list. List koji je godinama na državnom LiDraNu, list koji je godinama najbolji na natječaju Jutarnjeg lista „Biramo najbolji školski list“. Ove godine, u objema kategorijama. Tiskano izdanje i digitalno izdanje na platformi Google Sites. Emir i njegova supruga sve su to znali. Lani je čak Emir u 22 sata išao na Trg da kupi večernje izdanje Jutarnjeg da bi mi javio rezultate koji su trebali biti objavljeni sutradan. Reče, znam da ćeš ti ići u Pregradi u pet ujutro na kiosk. Idem ja. Javio muštuluk. Zapravo, ne znam gdje je rođen. Znam gdje je radio i što je radio. Ispričao mi je sve, bez ikakve ograde, na jednom ručku na koji me pozvao u Plavih devet. Iznad nas fotografije dinamovaca iz prošlih vremena, a Emir je otvorio dušu. I ispričao sve. I prije devedesetih i poslije devedesetih. Svoju poslovnu karijeru u službi završio je s pričom o pištolju. Ali ne o tom nekom mahanju pred nekom, kako se pisalo, „babom“. Dobio je na dar, kad je otišao u mirovinu pištolj. Možda revolver. Potpuno nebitno. Nije bio tip za pucanje i htio se toga riješiti. Dao je oglas; javio se kupac. Ali, kupac iz Dubrovnika. Kako poslati pištolj redovitom autobusnom linijom Croatiabusa, kad plavi bus nekoliko kilometara prolazi drugom državom. Emir je bio legalist i poštovao je zakone. Svaki se problem da riješiti ako pokucaš na vrata i ljubazno pitaš. Takvim pristupom Emiru su se otvarala svaka vrata i u radioamaterskom svijetu. Dozvole za rad iz nacionalnih parkova i zaštićenih područja, ulaz do svih direktora i predsjednika uprava različitih poduzeća. Poziv, argumentacija, rezultati, diseminacija. Zahvala. I kad je trebalo ponovno aktivirati isto područje ili zatražiti sponzorstvo, nije trebalo mnogo objašnjavati. Kako vas se ne bismo sjećali, gospodine Mahmutoviću. O njegovim početcima u radioamaterizmu neću. Ispričao je on meni to sve. Ali, nisam ja kroničar radioamaterizma. Jedini kroničar hrvatskoga radioamaterizma bila je moja majka. Trag je ostao. Zahvaljujući Zvonku Jakoboviću. Isključivo zahvaljujući njemu. Mogu samo reći da je Emir bio kompletan radioamater. Ja nisam. Ne znam ja ništa o tranzistorima, diodama, lemljenju. Jednom sam u životu nešto lemio, samo jednom, kad sam napravio HB9CV. Emir je bio konstruktor, telegrafist, cevejaš, volio je radiofoniju, a kako su se pojavljivale nove vrste rada, tako je prelazio na njih. Volio je Lijepu Našu i promicao njezine otoke, nacionalne parkove, ma sve – radeći iz tih područja. Bilo je i ekspedicija i u inozemstvo. Shvatio sam, zapravo, da sam životu imao jednu jedinu QSL-ku iz Crne Gore. Bio sam na nekim pretragama u Vinogradskoj jer me od sjedenja i nepravilnog držanja muči vratna kralježnica. Redoviti posjetitelji bili su mi Mato, 9A3SM, i Emir, 9A6AA. Kad je riječ o radioamaterima. Mato, ljudina, kršan, uvijek bi mi donosio pakete od litru i pol Jane, a Emir me iznenadio s tom QSL-kom. Stavio sam ju između tableta i crvene futrole ili kako se već to zove, u kojoj je bio tablet. I u velikoj generalki bacio sam nakon desetak godina taj tablet, propisno u elektronički otpad, a tek nakon nekog vremena sjetio sam se QSL-ke. I, eto, nemam Crnu Goru potvrđenu. Dobro je rekla Emirova supruga da volim i znam pisati; vidite kako sam se udaljio od teme. Emir je shvatio da je danas 2020. i da društvo neće financirati sijede glave i njihove hobije – održavanje veza. Danas društvo, kad je riječ o tehničkoj kulturi, financira samo rad s mladima. Pošteno. Znam da se mnogima to ne sviđa i da nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da Ministarstvo znanosti neće plaćate pusti novac za smještaj nekih repetitora ili čega već u nekoj državnoj firmi da se dvije sijede glave čuju preko njih jedanput u tri mjeseca, a isto tako neće sufinancirati… Bolje da stanem. Emir je ušao u zagrebačke škole. Radio se kao vanjski mentor, s učiteljima tehničke kulture, na pripremanju učenika za natjecanje mladih tehničara. Bio i na državnom nekoliko puta. Shvatio je navrijeme u kojem smjeru treba ići naš hobi. Rad s djecom, pa bio je, uostalom, profesor po vokaciji. Znači, s položenim pedagoškim, psihološkim, metodičkim i didaktičkim predmetima. To što ga je put odveo u nekom drugom smjeru nebitno je. Razgovarali smo o tome svemu često. Obično poslije 22 sata. Jednom kad smo razgovarali u poslijepodnevnim satima – bilo je to 22. ožujka 2020. dok je sjedio s obitelji u svojoj Oktaviji na onom trgu gdje je općina Črnomerec. Francuske revolucije ili Tuđmana. Ne znam. Reče jednom moj prijatelj s Brača koji me „udomio“ kad je prije dvije godine zadnji let s Bola za Zagreb otkazan – a ja sam bio na otoku na jednoj konferenciji – Vincek, ne vole te jer ti izdaješ knjige, a ne izdaješ prijatelje. Emir je bio na promociji moje knjige o radioamaterizmu u Pregradi. Mislim da je bio i na sprovodu mog tate. Znam da su bili Mato i Lepi (9A2EU). Bio je Ivan Vlainić, predsjednik HZTK, na sprovodu i mog oca i moje majke koji su otišli jedan za drugom u razmaku godinu i pol. S 80+ godina. Emir je rođen 1952. na kraju lipnja, taman kad je Friedrichshafen. Uvijek u razgovoru i u izmjeni mailova sam ga zafrkavao da je star. I da je od njega stariji samo jedan čovjek, koji je također radio u Službi. Eto, taj iz Službe valjda ima stotinu godina. Vlainića u ovoj priči nisam slučajno spomenuo. Novi predsjednik HZTK, tada saborski zastupnik SDP-a, rekao mi je kad je Vlainić izgubio izbore da sam se družio s krivim ljudima. Hrvatski se kaže – pogrešan. Krive su Drine. Nisam se družio s „krivim“ ljudima. Ako je Vlainić bio na posljednjem ispraćaju mojih roditelja, znači da nije bio pogrešna osoba. Nije bio ni Mahmutović. Jest, bio je jedan trenutak kad smo se razišli u stavovima, no Emir je s protekom vremena shvatio tko je bio početkom ovog tisućljeća najveći uteg Savezu i da je taj uteg ostavio još veći uteg. Točno tako je rekao kad smo, mislim, 2011. ručali u Plavih devet. Supruga je rekla da je Emirov posljednji ispraćaj sutra (četvrtak, 19. 11.) na krematoriju. Ispričao sam se, a i tako i tako, vjerujem, da je broj ljudi ograničen. Bili smo Emir i ja u uredništvu ABC tehnike ali su nas odlučili maknuti. Ti novi. Emira nakon 50 godina aktivnoga volonterskog rada, a ja sam nakon toga proglašen najboljim odgojno-obrazovnim djelatnikom u RH. Jednom mi je sada već bivši učenik rekao: Vinc, ili jesi dobar čovjek ili nisi. Nema između. Emir je bio dobar čovjek.
I moram dodati da možda Emirovoj supruzi neće baš biti drago što je ovaj tekst objavljen ovdje, no kako da joj u tom trenutku objašnjavam da je meni na zaposjednutom forumu još uvijek zabranjeno pisati. A Emir je, ne umanjujući vrijednost i važnost ovoga mrežnog mjesta koje je jedino demokratsko svjetlo hrvatskoga radioamaterizma, zaslužio da bude spomenut na naslovnici HRS-a.
A mogao bih ja napisati i o kumstvu između Emira i Pukija. Onoga koji se neki dan oglasio štapskim dokumentom. Pa ipak sam ja diplomirani novinar i doktorand informacijskih i komunikacijskih znanosti i znam da tekst treba završiti s nekim izazovom. Kako je Zvonko Špišić pjevao da je bio kum nekom Peri s biciklom u doba kad se nije smjelo. E, da…
Denis Vincek
– Emir je pratio tvoj rad, eto, i ja znam mnogo o tebi. Molim te, napiši nešto lijepo. Ti to znaš – reče ona. Razgovarali smo gotovo jedan sat. Čula je da sam dva dana prije toga razgovarao s majkom supruge Emirova nećaka. A dan prije, već nakon što nas je Emir napustio, i sa suprugom Emirova nećaka. Liječnicom u mojoj županiji. Specijalizanticom epidemiologije. Članicom našeg županijskog stožera civilne zaštite. Još proljetos nas je Emir spojio i doktorica Mahmutović s mojim je učenikom razgovarala nakon jedne presice stožera za naš školski list. List koji je godinama na državnom LiDraNu, list koji je godinama najbolji na natječaju Jutarnjeg lista „Biramo najbolji školski list“. Ove godine, u objema kategorijama. Tiskano izdanje i digitalno izdanje na platformi Google Sites. Emir i njegova supruga sve su to znali. Lani je čak Emir u 22 sata išao na Trg da kupi večernje izdanje Jutarnjeg da bi mi javio rezultate koji su trebali biti objavljeni sutradan. Reče, znam da ćeš ti ići u Pregradi u pet ujutro na kiosk. Idem ja. Javio muštuluk. Zapravo, ne znam gdje je rođen. Znam gdje je radio i što je radio. Ispričao mi je sve, bez ikakve ograde, na jednom ručku na koji me pozvao u Plavih devet. Iznad nas fotografije dinamovaca iz prošlih vremena, a Emir je otvorio dušu. I ispričao sve. I prije devedesetih i poslije devedesetih. Svoju poslovnu karijeru u službi završio je s pričom o pištolju. Ali ne o tom nekom mahanju pred nekom, kako se pisalo, „babom“. Dobio je na dar, kad je otišao u mirovinu pištolj. Možda revolver. Potpuno nebitno. Nije bio tip za pucanje i htio se toga riješiti. Dao je oglas; javio se kupac. Ali, kupac iz Dubrovnika. Kako poslati pištolj redovitom autobusnom linijom Croatiabusa, kad plavi bus nekoliko kilometara prolazi drugom državom. Emir je bio legalist i poštovao je zakone. Svaki se problem da riješiti ako pokucaš na vrata i ljubazno pitaš. Takvim pristupom Emiru su se otvarala svaka vrata i u radioamaterskom svijetu. Dozvole za rad iz nacionalnih parkova i zaštićenih područja, ulaz do svih direktora i predsjednika uprava različitih poduzeća. Poziv, argumentacija, rezultati, diseminacija. Zahvala. I kad je trebalo ponovno aktivirati isto područje ili zatražiti sponzorstvo, nije trebalo mnogo objašnjavati. Kako vas se ne bismo sjećali, gospodine Mahmutoviću. O njegovim početcima u radioamaterizmu neću. Ispričao je on meni to sve. Ali, nisam ja kroničar radioamaterizma. Jedini kroničar hrvatskoga radioamaterizma bila je moja majka. Trag je ostao. Zahvaljujući Zvonku Jakoboviću. Isključivo zahvaljujući njemu. Mogu samo reći da je Emir bio kompletan radioamater. Ja nisam. Ne znam ja ništa o tranzistorima, diodama, lemljenju. Jednom sam u životu nešto lemio, samo jednom, kad sam napravio HB9CV. Emir je bio konstruktor, telegrafist, cevejaš, volio je radiofoniju, a kako su se pojavljivale nove vrste rada, tako je prelazio na njih. Volio je Lijepu Našu i promicao njezine otoke, nacionalne parkove, ma sve – radeći iz tih područja. Bilo je i ekspedicija i u inozemstvo. Shvatio sam, zapravo, da sam životu imao jednu jedinu QSL-ku iz Crne Gore. Bio sam na nekim pretragama u Vinogradskoj jer me od sjedenja i nepravilnog držanja muči vratna kralježnica. Redoviti posjetitelji bili su mi Mato, 9A3SM, i Emir, 9A6AA. Kad je riječ o radioamaterima. Mato, ljudina, kršan, uvijek bi mi donosio pakete od litru i pol Jane, a Emir me iznenadio s tom QSL-kom. Stavio sam ju između tableta i crvene futrole ili kako se već to zove, u kojoj je bio tablet. I u velikoj generalki bacio sam nakon desetak godina taj tablet, propisno u elektronički otpad, a tek nakon nekog vremena sjetio sam se QSL-ke. I, eto, nemam Crnu Goru potvrđenu. Dobro je rekla Emirova supruga da volim i znam pisati; vidite kako sam se udaljio od teme. Emir je shvatio da je danas 2020. i da društvo neće financirati sijede glave i njihove hobije – održavanje veza. Danas društvo, kad je riječ o tehničkoj kulturi, financira samo rad s mladima. Pošteno. Znam da se mnogima to ne sviđa i da nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da Ministarstvo znanosti neće plaćate pusti novac za smještaj nekih repetitora ili čega već u nekoj državnoj firmi da se dvije sijede glave čuju preko njih jedanput u tri mjeseca, a isto tako neće sufinancirati… Bolje da stanem. Emir je ušao u zagrebačke škole. Radio se kao vanjski mentor, s učiteljima tehničke kulture, na pripremanju učenika za natjecanje mladih tehničara. Bio i na državnom nekoliko puta. Shvatio je navrijeme u kojem smjeru treba ići naš hobi. Rad s djecom, pa bio je, uostalom, profesor po vokaciji. Znači, s položenim pedagoškim, psihološkim, metodičkim i didaktičkim predmetima. To što ga je put odveo u nekom drugom smjeru nebitno je. Razgovarali smo o tome svemu često. Obično poslije 22 sata. Jednom kad smo razgovarali u poslijepodnevnim satima – bilo je to 22. ožujka 2020. dok je sjedio s obitelji u svojoj Oktaviji na onom trgu gdje je općina Črnomerec. Francuske revolucije ili Tuđmana. Ne znam. Reče jednom moj prijatelj s Brača koji me „udomio“ kad je prije dvije godine zadnji let s Bola za Zagreb otkazan – a ja sam bio na otoku na jednoj konferenciji – Vincek, ne vole te jer ti izdaješ knjige, a ne izdaješ prijatelje. Emir je bio na promociji moje knjige o radioamaterizmu u Pregradi. Mislim da je bio i na sprovodu mog tate. Znam da su bili Mato i Lepi (9A2EU). Bio je Ivan Vlainić, predsjednik HZTK, na sprovodu i mog oca i moje majke koji su otišli jedan za drugom u razmaku godinu i pol. S 80+ godina. Emir je rođen 1952. na kraju lipnja, taman kad je Friedrichshafen. Uvijek u razgovoru i u izmjeni mailova sam ga zafrkavao da je star. I da je od njega stariji samo jedan čovjek, koji je također radio u Službi. Eto, taj iz Službe valjda ima stotinu godina. Vlainića u ovoj priči nisam slučajno spomenuo. Novi predsjednik HZTK, tada saborski zastupnik SDP-a, rekao mi je kad je Vlainić izgubio izbore da sam se družio s krivim ljudima. Hrvatski se kaže – pogrešan. Krive su Drine. Nisam se družio s „krivim“ ljudima. Ako je Vlainić bio na posljednjem ispraćaju mojih roditelja, znači da nije bio pogrešna osoba. Nije bio ni Mahmutović. Jest, bio je jedan trenutak kad smo se razišli u stavovima, no Emir je s protekom vremena shvatio tko je bio početkom ovog tisućljeća najveći uteg Savezu i da je taj uteg ostavio još veći uteg. Točno tako je rekao kad smo, mislim, 2011. ručali u Plavih devet. Supruga je rekla da je Emirov posljednji ispraćaj sutra (četvrtak, 19. 11.) na krematoriju. Ispričao sam se, a i tako i tako, vjerujem, da je broj ljudi ograničen. Bili smo Emir i ja u uredništvu ABC tehnike ali su nas odlučili maknuti. Ti novi. Emira nakon 50 godina aktivnoga volonterskog rada, a ja sam nakon toga proglašen najboljim odgojno-obrazovnim djelatnikom u RH. Jednom mi je sada već bivši učenik rekao: Vinc, ili jesi dobar čovjek ili nisi. Nema između. Emir je bio dobar čovjek.
I moram dodati da možda Emirovoj supruzi neće baš biti drago što je ovaj tekst objavljen ovdje, no kako da joj u tom trenutku objašnjavam da je meni na zaposjednutom forumu još uvijek zabranjeno pisati. A Emir je, ne umanjujući vrijednost i važnost ovoga mrežnog mjesta koje je jedino demokratsko svjetlo hrvatskoga radioamaterizma, zaslužio da bude spomenut na naslovnici HRS-a.
A mogao bih ja napisati i o kumstvu između Emira i Pukija. Onoga koji se neki dan oglasio štapskim dokumentom. Pa ipak sam ja diplomirani novinar i doktorand informacijskih i komunikacijskih znanosti i znam da tekst treba završiti s nekim izazovom. Kako je Zvonko Špišić pjevao da je bio kum nekom Peri s biciklom u doba kad se nije smjelo. E, da…
Denis Vincek
