Meni noćas pašu stvari lagane

[9A9AA]

Napisano jučer.
Konačno osvježilo. Sinoć sam razmišljao gdje pod krov ili krošnju parkirati auto. Vidio sam u Međimurju tuča veličine oraha. Imam iskustva od prije nekoliko godina. Još se na automobilu vide ožiljci. Ostavio sam na prozoru ureda malo krušnih mrvica. Nema ih više. Sve pojele ptice.. Pribavio sam i nekoliko plastičnih kutijica i u njih ću ovih dana ostavljati vodu. Gledao sam prilog na televiziji kako je to korisno i da u ove vrele dane nije teško samo ljudima. I ptice teško pronalaze vodu jer su sve mlake i udubine isušene. Od danas bit će za njih vode na šest prozora. I zbog toga se dobro osjećam. Noćas sam čitao komentare o padu s balkona ili sa stepenica bivše ministrice kulture Andreje Zlatar. Sada većina piše kako je alkoholičarka i da je bila pijana, jer kao oni to sigurno znaju. Bio sam joj urednik, u sjećanju mi je jedna mršava, nježna, plava i izuzetno obrazovana djevojka. I svi smo je voljeli na neki način, čak joj se i divili jer iz svoje komotne građanske pozicije pisala je odlične kritičke tekstove. Znala je i već tada izuzetno obrazovana i darovita za pisanje. Bio sam među nekolicinom koji joj je pomogao pokrenuti novine za kulturu „Vijenac“ i poslije „Zarez“.
Podnijela je ostavku (prisiljena) zbog nevraćene akontacije što inače svi rade. Rijetko tko obračuna putni nalog u roku tri dana. Ja svoje obračunam idući dan. I prije imenovanja znalo se da ima problema s alkoholom, netko to sada naziva „bijegom od stvarnosti“. Problem je što je već ujutro dolazila u Ministarstvo već pripita i nastavila, ali to je problem i njezine obitelji i tadašnjih najbližih suradnika. Po meni problem je i što je njezin potpis bio „težak“ dvije milijarde kuna, a da ne spominjem da je svojim potpisom krojila sudbine ljude, njihove profesionalne karijere, visinu plaće, svašta nešto... I znam kako su joj se uvlačili, laskali joj, divili se njezinoj pameti. a ona potpisivala i potpis nazdravila čašom žestokog pića. Nekome je osoba u takvom stanju odgovarala. Na feštama su je najbliži suradnici potajno snimali, a nakon što je podnijela ostavku, podijelili snimke portalima gdje u restoranu ministrica leži pod stolom. Naravno, mortus pijana. A pitam se kakvi smo mi to ljudi? Licemjerni, zavidni, izgovaramo lažljive rečenice hvalospjeva, a ispod držimo pripremljenu nogu da toj osobi podmetnemo prvom prilikom kad posrne. Ja i dalje volim i poštujem Andreu, onu plavu, vitku, lijepu i pametnu djevojku. U Hrvatskoj žive predivni ljudi, kao i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i svakoj drugoj državi na svijetu, ali živi i stoka koja hoda na dvije noge, govori, komunicira, misli, glumi i prijetvorna je do bola, do kostiju... Na sreću, mi nismo među njima. Pripadamo boljem dijelu društva i zbog toga sam ponosan na nas.
Nikola, 9A9AA

[9A9AA]

Iskoristih prigodu obilježavanja dana rođenja Nikole Tesle pa napisah jedan pregledni kraći esej o radioamaterstvu i osnovnim postulatima ovog našeg hobija. Uglavnom sadržaji i pravila kojih bi se radioamateri trebali pridržavati. Ili po naški, pisao sam o "hamspiritu". Esej sam poslao e-mailom na više adresa mojih stvarnih i virtualnih prijatelja. Nešto sam poslao i preko "Facebook-a" Sve su to učeni ljudi, uspješni u svojim profesijama i smatrao sam kako je zgodan povod da saznaju nešto više o nama.
Bilo je zanimljivih reakcija, poput zahvale, pitanja kako se nosimo s novim komunikacijskim tehnologijama, mobitelima, Internetom, društvenim mrežama, pa do onih koji su pitali je li još postojimo, kako mladi prihvaćaju radioamaterstvo, koliko ima članova...
Naravno da sam dio posvetio našoj ulozi u Domovinskom ratu uz naglašavanje naše uloge u humanitarnim akcijama, prenošenju poruka i spajanju obitelji raseljenih i protjeranim ne svojom voljom. Citirat ću jedan od odgovora:
"Poštovani Nikola,
u Sisku prži i jako je vruće. Sinoć se činilo kao da će nevrijeme ali ga ipak nije bilo. Ja sam vikend provela radno, obzirom da sam započela i drugi rad u kojem mi je namjera upozoriti na postojanje situacija svjesnog i namjernog opstruiranja prava i interesa stranaka od strane upravnog aparata. Niste mi pisali jeste li pročitali prethodni rad odnosno što mislite?
Inače, imala sam susret za vrijeme rata s jednim radioamaterom, ustvari dva. Za vrijeme rata moja sestra se zadesila u jednom okruženju u BiH, te duže vrijeme nismo imali nikakvih informacija. Kako imam rođake u Zaprešiću, spojili su me tada s nekim radioamaterom... mislim da je bio lociran na Brdovcu... ali nije uspio stupiti u vezu na tom području a drugog sam našla u Karlovcu. Taj je živio u zgradi... sjećam se nepreglednog reda ljudi do njegovih vrata stana i da je to masno naplaćivao... ali isto nisam uspjela stupiti u vezu sa sestrom... tek nakon intervencije Međunarodnog crvenog križa."
Autorica poruke je S.B. osoba s kojom stručno surađujem.
I da je samo jedan bio takav bilo bi previše, a bilo ih je više. I kad se želimo predstaviti javnosti, naše zasluge i mogućnosti, valja se pripremiti i suočiti s takvim iskustvima.
Odgovorio sam joj nešto u stilu o "psima rata" i lešinarima.
Kakvi smo mi to ljudi? Zarađivati na tuđoj nesreći. Zar se takvi ne boje Boga, prezira drugih i izopćenja iz ovog našeg, meni još uvijek, lijepog hobija?
Nikola, 9A9AA

[9a2jg]

sjećam se nepreglednog reda ljudi do njegovih vrata stana i da je to masno naplaćivao...

Moj je matični radio klub Ante Jonić YU2AKL, danas Split 9A1AKL, prvi počeo s radom na sustavu humanitarnih poruka u RH. To je obavljala grupa ljudi koja je bila za stanicom i telefonom po 10-12 sati dnevno, dijelili smo, između sebe, kruh , konzerve pašteta, ili mesnih doručaka, nerijetko su izbjeglice imali više od nas.

"Potrošili" smo par transivera, tisuće DM-a telefonskog troška što ga je platio klub, i koji je bio jedan od katalizatora klupskih dugova koji su samo rasli, i rasli, a što je u konačnici dovelo do deložacije.

Po mojim saznanjima, niko nikad nije uzeo ni pare, dinara, ili marke za angažman oko tog humanog posla.

Kako su golema većina naših "klijenata" bili Muslimani, jer su se uspjeli nametnuti tadašnjem predsjedniku kluba, kao "jedini ugroženi u BiH", vršili smo pritisak na njihove organizacije, da nam bar osiguraju sredstva za rad, iz donacija koje su stizale samo njima.

Navodno je uručen jedan Drake TR7, kojeg je navodno tadašnji predsjednik kluba odnio kući, tako da mi to, ustvari, nismo ni vidjeli, a čuli samo taj trač, ili istinu, ne znam što kazati.

Toliko o tom segmentu. Ima onaj , drugi, važniji, ljudski, o kojem sam dosta pisao, a kad vidim što sam napisao, tek zrnce u pijesku, poglavito o odnosima među ljudima, i radioamaterima.

[9A9AA]

Drugi dan je započeo u uredu. Prošlo je mjesec dana odmora. Nekoliko dana odmora od odmora. Dnevna rutina kreće, a s njom i onaj stres koji je danas uobičajen. Stvarno mi je bilo lijepo na odmoru. Sve što sam planirao, uspio sam i ostvariti. Čak i malo više, a tome su doprinijeli dragi ljudi koja sam susretao. Nakon nekoliko dana kupanja u Crikvenici, rano ujutro, u dva sata, otputio sam se prema hercegovačkim planinama. Već nakon Žute Lokve počelo je svanjivati s istoka. Radni dan i nije bilo one uobičajene i očekivane gužve na autocesti. U Zagvozd sam planirao doći na jutarnju kavu u isti kafić gdje ju redovno pijem. On se otvara u šest, a pet minuta kasnije sjeo sam na terasu. Konobarica mlada i lijepa, stamena, izraženih grudi što su se jasno nazirale kroz prozirnu i čipkastu bluzu. Lijepe, duge noge samo su uljepšavale prizor. Slušam radio. Polako dolaze i mještani na kavu. Preko puta isto kafić, ali s manjom terasom i muškim konobarom. Po izgledu podsjetio me na Šeksa u srednjim godinama. Gosti se dovikuju iz jednog kafića u drugi. Shvatio sam da mi je odabir kafića već dobar znak. Zbog konobarice. Muško sam. Poslije slušanja jutarnje kronike Hrvatskog radija, nastavljam polako prema Imotskom. Policija u redovnoj kontroli, ali mene ne zaustavljaju. Punim rezervoar gorivom. Još desetak minuta i prelazim u BiH na Vinjanima Gornjim. Tek jedan auto ispred mene. Na ulasku u Hrvatsku kolona nekoliko stotina metara. Jutro je i Hercegovci idu na more. Nakon probijanja tunela Sveti Ilija kroz Biokovo, plaža u Brelima je tek četrdesetak minuta lagane vožnje. Provjera putovnice, uobičajena pitanja i eto me u Posušju. Promijenili su regulaciju prometa pa na raskrižje dolazim s neuobičajene strane. No, putokazi su jasni: lijevo je za Rakitno i Blidinje. Pola sata kasnije zaustavljam se pred poštom u Rakitnom. Radno vrijeme je, a pošta zaključana. Znam gdje je Stipina kuća, ali vidim ga na terasi kafića. Srdačno se pozdravljamo. Drago nam je obojici. Marija donosi kavu. Vlasnica je tog kafića. Pozvao sam ju da sjedne za stol. Priča o životu, radu, odlasku ljudi, Njemačkoj, gdje svaka kuća ima nekog na radu. Stipina žena Ivanka donosi pršut i tri vrste sira. Kruh je domaći. Marija je lijepa žena, topla, draga, osjećam njezinu dobru energiju dok sjedi pored mene. Dobro da je Stipe rekao da mu je to bratova žena. Da ne kažem nešto dvosmisleno. Moram priznati da je to možda nabolji pršut koji sam ikad jeo, a od tri vrste sira nisam mogao odabrati najbolji. Nakon sat i pol krećem dalje. Stipina žena me daruje sa sirupom i džemom od drijenka. Opet mislim da bolje u životu nisam kušao. Stipe se vraća u poštu. Do tada je bila zaključana. Sam Stipe mi objašnjava kako nema smisla tamo sjediti jer penzije još nisu došle, tako će doći oko dvanaest, a uostalom, svi mještani znaju gdje će ga naći. Usput stajem u Bosiljni. Nekad baraka u koju smo navraćali radi okrijepe pretvorena je u jednostavan restoran s domaćom hranom, velikom terasom i igralištem pored. Struju su dobili tek prije deset dana, a planiraju i nekoliko soba. Vozim preko prijevoja i iznenadna se ukazuje prekrasan pogled na Blidinje jezero i Svinjaču. Pravi hercegovački pejzaž. Kamen, trava i tek pokoje osamljeno drvo. Tek nekoliko minuta za razgledavanje crkve u Masnoj Luci. Kod Mire je već poveće društvo. Prvi su došli iz Makarske i Lukavca. Srdačni pozdravi, rukovanje, poljupci sa ženama. Rada odmah donosi rakiju i pršut. Na stolu grožđe, breskve i rajčica. Čini mi se da je pršut vječno na hercegovačkim stolovima kod dobrih domaćina. Uobičajena pitanja kako sam putovao, kad sam krenulo, je li bilo problema. Mate i Darko postavljaju antenu. Kakav je to susret radioamatera bez antene. Sveto iz Makarske priprema brancine netom ulovljene u Jadranu. Vrijeme je za poći u motel Hajdučke vrleti. Stajemo kod Miće. Drag je to čovjek. Od prvog poznanstva povezuje nas neka ljudska dobrota. Kaže meni da nije u redu da „predsjednik“ prođe pored kuće, a ne svrati. Njegova Beba iznosi pršut, rajčice i sir. Mićo kao muško brine se za rakiju i vino. Poklanja mi staklenku svog meda. Pored svega postao je i pčelar. Rano sam ustao, dosta je kilometara iza mene. Osjećam prve znakove umora. Dobivam ključ od sobe u Vrletima. Srdačan susret s Banom i Josipom. Dolaze još Nikša i Matko iz Dubrovnika i Zdenko i Mark iz Zagreba. Dolazi i Slaven iz Širokog. Počinje svečanost otvaranja. Pozdravljanje, govorancije s nekoliko prigodnih rečenica zahvale i dobrih želja. Za večeru janjeća juha i kuhana janjetina s puno salate. Vina i svega drugog u izobilju. Počinje tombola. Ponio sam nekoliko USB stickova i još nekoliko sitnica za nagradni fond. Povremeno izlazim na svjež zrak. Dišem punim plućima i brzo dolazim k sebi. I Ban dolazi i kaže: „ Presidniče, a jel' ovo Božja milina?“. Sviđa mi se taj njegov izraz. Odlazim spavati u rano jutro. Ujutro doručak, pečena jaja s pancetom, salata i boca mineralne. Prošetao sam okolicom dok se drugi ne probude. Stižu i oni što su spavali kod Miće, Mire, Zdene i Bana. Svečana misa u 10 sati koncelebrirana od fra Petra Krasića. U propovijedi ponovo pozdravlja i ističe ulogu radioamatera i potporu iz Zagreba za vrijeme i poslije domovinskog rata. Poslije mise, nas desetak sjedimo u Župnom dvoru s fra Petrom. Poslije opet ručak, razgovori i dogovori, vrijeme opuštanja. Večera i odmor. Uspio sam čuti vijesti na HR1. Polako se razilazimo, a ja odlučujem ostati. Odlazim do Jelke i dogovaram puru za sutrašnji poslijedoručak, gablec, marendu – svejedno kako se zove. To poslije podne duga šetnja do izvora Jasle, vidikovca i ski-lifta. Uvečer dug razgovor s fra Petrom o svemu i svačemu. Priča kako je za proglašenje parka prirode „Blidinje“ trebalo vremena i truda. Pijemo rakiju, jedemo sir i pršut. Ima 81. godinu, 50 ih je proveo u planini, priča kako u Risovcu stalno žive četiri obitelji, nema trgovine, samo motel Hajdučke vrleti radi preko cijele godine, ostalo povremeno zimi kad dolaze skijaši. Prema Tomislavgradu 40 km, a prema Rami 30 km nema žive duše. Fra Petar je vitalan. Sam se odveze u Zagreb i natrag na kontrolu. Operirao je srce i ima nekoliko stentova. Rastajemo se uz moju želju da se i dogodine vidimo. Kaže on da bi to bio njemu blagoslov jer bi mu Bog podario još godinu života.
Povratak u Vrleti na spavanje. Doručak rudarski, jaja, panceta, kajmak i salata. Jedna duga šetnja prema vrhu Vran planine i povratak. Opraštam se od ljubaznog osoblja. Daruju me s prospektima i čokančićima s njihovom oznakom.
Jelka iznosi borovaču dok se pura ne skuha. Stiže i Zdena. Nisam znao da je i on ostao. Puno je ljudi bilo pa i nisam stigao sa svima porazgovarati. Slušam ga kako mobitelom daje izjavu za medije o nestanku jednog fratra u Međugorju. Prijavili njegov nestanak tek nakon šest dana. Govori odmjereno, racionalno, logično, razgovijetno. Stvarno je majstor komunikacije. Visok, plav, snažan, ugodna glasa, smiren, tolerantan. Da je više osoba kao Zdena, ne bi bilo problema na ovom svijetu. Stavovi mu odišu i prožeti su kršćanstvom. Zdena je šef Gorske službe spašavanja Hercegovine.
Poznato je da se najbolja pura jede kod Jelke. Pričam Zdeni kako ću sljedeće godine biti i koji dan dulje u planini i da sam već dogovorio povoljan smještaj. Zdena neće ni da čuje. Ako želim dulje, njegova mi je kuća na raspolaganju. Bio sam kod njega prije koju godinu. Uređena u planinskom stilu. Sve je na svom mjestu. Jednom nas je tridesetak spavalo kod njega. I ima stup i dobar beam. Dva tanjura pure prelivene mašću i kiselim mlijekom. Rastajem se sa Zdenom i Jelkom. Daruje me borovačom, medom, sirom i suhim biljkama za čajeve. I morao sam obećati da ću sljedeće godine opet doći. Brinut će se za Zdenu i mene. Da neogladnimo u planini.
Odustajem od puta preko Jablanice. Dio je makadamskog puta do Rakitnog. Poštar Stipe i Marija sjede na terasi za istim stolom. Čini mi se da se od prije sedam dana nisu ni pomakli. Tako teče vrijeme i život u planini. U Širokom dajem oprati auto. Bijele je prašine da mogu po njoj pisati. Zamolim da mi i kamenčiće izvade između ripni na gumama. Sve to plaćam kao manju porciju ćevapa. Uredan i čist stižem na Borak, izvor rijeke Lištice. Do samog izvora treba petnaestak minuta uzbrdo. Izvori vode me fasciniraju. Odjednom ogromna količina izlazi iz kamena. Ni iz čega. U hladovini restorana pojedem male ćevape i salatu od rajčice. I mala porcija mi je previše. Vrućina i iskustvo da su porcije u Hercegovini poprilične, uvjerile su me da je i mala porcija taman. Pored restorana česma. Voda je i ljeti i zimi 8 C.
S prijevoja se vidi mostarska kotlina. Kažu da je u Mostaru, zbog te kotline, toplije i do pet stupnjeva. U prometu nesnosna gužva. Parkiram se pred Gradskom vijećnicom. Čuvar parkirališta kaže da može. I neće uzeti marke. Slaven stiže za deset minuta. Nakon priče i kave na terasi, vozi me do Starog grada. Jedva prolazim kroz mnoštvo ljudi. Svi mogući jezici, dosta zamotanih žena, burke i hidžab, dva sata je poslije podne i prava žega. Baš sam morao izabrati ove sate zvizdana. Most prepun ljudi. Kamen gladak i sklizak. Hodam do sredine držeći se za ogradu. Pogled na jednu pa na drugu stranu. Spuštam se na istočnu, muslimansku stranu. Isto vreva. Prevruće je da se zadržavam i vraćam se preko mosta. Skidam cipele. Lakše se hoda, ali kamen je prevruć i obuvam ih natrag. Pozdravljam čuvara parkirališta, a on i dalje neće ni za kavu.
Izvor rijeke Bune je uređen u izletište. Stvarno je lijepo. I opet voda stvara jezero, a izvire ni iz kuda. Iz kamena,. Lako pronalazim putokaz prema Međugorju. Prolazim ga i stajem u Kravicama. Vodopadi u tom krajoliku su čudo. Izgledaju kao omanji slapovi Plitvica. Razumljivo što su mi svi predlagali da ih pod obavezno vidim. Ali, Plitvička jezera su jedinstvena. Jeftin i dobar smještaj u etno-selu.
Dan je za Međugorje. Grgo mi je rekao da samo pitam za njega i svi znaju. Stvarno u kafiću konobar me upućuje u pravu ulicu. Prva okrijepa u Grginom dvorištu. Treba mi puno vode. Više od sata proveo sam u crkvi. Molitve na puno jezika su snimljene i puštaju se sa CD-a. Okolo puno svijeta. Redovi za ispovijed u kabinama na materinjem jeziku. Više je svijeta u dvorištu nego u samoj crkvi. Sjedim tako i razmišljam. Za svaku dragu osobu poželim nešto dobro, lijepo. I sebi i dragim osobama poželim sreću i zdravlje, mira u duši i da se mogu nositi s nevoljama svakodnevnice. Korakom natrag prema Grgi, razgledam građevine, kuće, apartmane, sobe, prodavaonice suvenira, brze hrane, kafiće. Zaključujem da bi moglo biti više čistoće na ulicama. Kroz glavu mi prolazi pitanje postavljeno mi gore u planini. Izgleda da Vatikan neće priznati kao svetište, dovodi u pitanje ukazanja i one koji su „vidjeli“. Tražilo me gore u planini da potvrdim kako je moguće da su nam masoni podvalili Papu Franju samo da se ukazanja ne priznaju. Kao ja sam dobro informiran iz pouzdanih izvora. U svakom slučaju, u međugorju sam vidio sretne ljude što dolaze, šeću i odlaze iz Međugorja. I to je najveća vrijednost Međugorja. Da, vrijednost su ta ozarena i nasmiješena lica. Nevažno je što će Sveta Stolica presuditi. Ljudi će i dalje hodočastiti u to, za većinu vjernika, sveto mjesto. I to je najvažnije. Pored mnogih svjetovnih razočaranja, ljudima ne treba oduzeti nadu. Ionako je dragom Bogu svejedno. Grgo je iznio pršut, sir i vino. Neće ni čuti da kupujem negdje rakiju i vino. Pripremio je poklon: četiri boce njegove posvećene, domaće loze, šest litara bijelog i šest litara crnog vina. Priča mi o predanju i predskazanju „jednoga dede“ tu iz Međugorja. Zanimljivo ga je slušati. Sljedeće godine ponijetću diktafon, provesti dan ili dva s Grgom i sve to snimiti. Mješavina je to proročanstva i narodnih mudrosti. Grgo inzistira da ostanem spavati. Dosta sam na putu i vrijeme je za povratak. Iza deset uvečer srdačno se pozdravljamo i krećem put granice preko novog prijelaza Bijača. Grgo mi je rekao kako je to novi prijelaz za koji stranci ne znaju pa ću izbjeći gužvu. I tako je bilo. Carinik pita za cigarete i alkohol, a odgovorim mu nehajno kako je važna duhovna okrepa iz Međugorja. Zaželi mi sretan put bez dodatnih pitanja. Dosadna vožnja autocestom. Poslije Zadra, na Rovanjaskoj silazim na Jadransku magistralu. Pitam koliko je do prve benzinske. Zadovoljan sam jer je najbliža na 10 km u Starigradu Paklenici. Vozim lagano U daljini vidim crpku, ali nešto mi je neobično. U mraku je. Izlazim pogledati radno vrijeme. Zatvara se u 22 sata, a tada je već bilo skoro jedan u jutro. Nema druge nego parkirati, spustiti sjedalo i odmoriti. Tako sam prespavao i u nacionalnom parku Paklenica. Nisam se pitao kako to da benzinska ne radi cijelu noć. Ionako sam trebao odmor. Dosta mi je bilo vožnje. Ujutro sam prvi na crpki. Lagana vožnja prema Crikvenici. Sunce izlazi i proviruje preko Velebita i prve žarko-crvene zrake obasjavaju paški most, otoke Pag, Rab, Goli, Grgur i Krk. Slika nestvarna i nadrealistička. Za pamćenje. U Senju kava i pogled u daljinu. Crikvenica se vidi. Još jedna kava, šetnja tržnicom, kupnja kupina i jutarnje kupanje.
Sada mi je sasvim jasno zašto sam se morao odmoriti nekoliko dana.
Sve što je lijepo, kratko traje. Da je tako i sam mogu svjedočiti.
Nikola, 9A9AA

[9a4db]

59++
za putopis
PS
ovo gore mogu OM iz Hercegovine slobodno koristiti kao turisticki letak

[9A9AA]

Na ovom kratkom videu je vrh Čvrsnice koji se zove Pločno 2228 m nad morem. Preporučam i druge uratke „Čvrsnica Pločno“ i „Blidinje jezero“ kojih ima na pretek na:
www.youtube.com
Treba biti strpljiv i odgledati do kraja. Vrijedi svaku sekvencu i sekundu.
Kako je raditi na opsezima, nije moguće lako opisati. To znaju samo oni koji su radili i još nose osjećaj „kontestiranja i DX-iranja sa JN83SO. Nezaboravno i neprocjenjivo. Unforgetable and Priceless.
Veselim se desetodnevnom boravku na istom mjestu sljedeće godine. I bit će radioaktivnosti.
Nikola, 9A9AA

[9a2jg]

Ne moreš ti bit predsjednik HRS-a, čim ti radiš na KV opsezima, ziher sumnjivo lice.

[9A9AA]

Koki,
Na koji si HRS ili radio amatersku udrugu mislio? U jednom internacionalnom društvu verbalno me napadne Čeh da ne šaljem QSL karte. Ni preko QSL biroa, a niti odgovaram na direktne sa SASE, IRC-ovima ili dolarima I ne uspjeh ga uvjeriti u suprotno. I tako riječ po riječ, riječ na riječ (priča je duga i otužna)... Dosjetim se i kažem mu na češkom jednu rijetku frazu, stilsku figuru, koju samo znaju oni što su bili na Krkonošama. Ima veze s Čehinjama. A on je iz Turnova, recimo u podnožju. Konačno čovjek shvati i kaže da ovaj što ne šalje QSL-ke sigurno ne zna tako dobro češki, a da mu je i engleski naglasak lošiji od mojeg "vlašimskog" (Okres Benešov). Nije mi trebalo puno da shvatim tko i kako poučava "hamspirit" buduće operatore.
Nikola, 9A9AA

[9a2jg]

Ja sam (skoro) sve rekao o osobama koje (tobože) uče mladi naraštaj, i koji bi mogli postat radiooperatori. To u predratnoj Hrvatskoj ne bi moglo vodit ni PPS, a kamoli držat tečajeve.
Ali, tri mandata su se oni barikadirali, ušančili, i sada grčevito brane svoje položaje, svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. I, što je važno, uvijek nađu neku budalu koja će gorljivo "dokazivati" kako je situacija "bolja nego prije", a svi mu sugovornici govore obrnuto ! Čitam nočas što su škrabali jučer po HRS forumu, točno vidiš ko je "režimski čovek", ko uzdanica, ko kandidat za uzdanicu, a ko je slobodnomisleći.

O Zvjezdanom selu sam (skoro) sve napisao, Obrovac 21. vijeka. Čitam izviješće "odgovorne osobe, i voditelja, u jednoj osobi" sam sebi piše hvalospjeve ! I ovo malo RA u Hrvatskoj što je ostalo, umjesto da ga stera u tri PM, oni to čitaju, i - ne reagiraju ! Apatija, totalna.

O "uspjesima" s mladeži u 9A1A, i samohvalospjevima na tu temu, također sam pisao, iako još ima dosta "materijala".

QSL biro, to je jedna crna rupa, u koju se ne smije dirati, jer tako odgovorna osoba Saveza želi, hoće, i može mu se. Koliki mi se žale da po godinu dana ne primaju ništa iz Saveza, koliki mi se iz inozemstva žale da ne primaju naše karte, ovdje sam čak i c/p mail što mi ga je čovjek poslao prije cca godinu dana iz Belgije, kad mi je poslao kartu koju (još) ne vidjeh. Kvantificirani i algebarski podaci o 9A QSL saobraćaju je jedna od najstrože čuvanih državnih tajni u RH, i jao ti ga se onome ko čačka po tomu.

Da sam trećepozivac, dobivo bi svakih 15 - 20 dana, ovako , ko klub sa 98% dragovoljaca DR-a , (do sada) jednom na godinu !
I još onaj 5TD ima obraza jučer na forumu napisat da smo išli na bolje !
Ili je plaćen da tako piše, ili je munjen, ili ne zna za bolje ?

Ostaci vodstva HRS-a još nisu shvatili da je taj nesretni QSL biro ostao još jedina spona sa ostacima radioamatera u Hrvatskoj. Kad se i to riješi, bit će ko Ivan bez zemlje. Neki veliju da im je to i cilj, Savez za 200 članova, pandan "projektu" Tuđmanovih savjetnika bogate Hrvatske, sa 200 obitelji koji će raznijeti svo nacionalno bogatstvo, za jednu kunu, ili, još vjerovatnije, za nula kuna.

Ishod se zna, i vidi, za onog tko hoće da vidi, i tko misli svojom glavom. U HRS-u, za sada, jedini voljni pokret je dizanje ruke, misli (za njih) neko drugi.

Ima još...

[9A9AA]

Na ovom video uratku oštro oko će vidjeti i radioamatersku lokaciju i antene na vrhu Pločno 2228 asl, planina Čvrsnica, QTH lokator JN83SO.

https://www.youtube.com/watch?v=NfpfO-8-7aI

Ugodno gledanje.
Nikola, 9A9AA